(26. februar 2019, iz dnevnika)
jedna moja koleginica danas slavi dvadeset godina u švedskoj, a ja deset u septembru.
da sam znala da će se ovako odužiti moj boravak ovde ne bih dolazila
no zahvalna sam što sam ipak - ovde.
naučila sam masu stvari.
između ostalog da je sve nemerljivo u odnosu na nedostajanje.
da je sve nemerljivo u odnosu na moje uvide o lepoti zemlje iz koje dolazim,
jer da nisam imala prilike da je upoznam iz daleka
bila bi mi strana.
samo ta ”iz daljine” perspektiva na moju zemlju me je zbližila s njom.
ne s onim na šta se svakodnevno kuka, s onim što u našoj zemlji nikada generalno i nije valjalo (=politički sistem), nego s onim što vidiš tek kad smiriš svoj pohlepni ego.
ja razumem svakoga koji kuka na to jer sve to živcira, ali dok čovek ne smiri svoj razdragani um ON NE VIDI NIŠTA.
i otud slepilo za (i srpske) lepote.
osetiš povetarac i meki topli vazduh kako počiva na tebi
osetiš rosu svuda po stopalima i viline konjice kako bude jutro
osetiš sveže skuvanu kafu iz obližnje pržionice
ne osećaš nikakvu nesgurnost jer stojiš obema nogama na svome, što mogu samo da ti otmu, a ne da ti uzmu
čuješ školsko zvono i kola koja dovoze štrudlu s makom za užinu
nekog nastavnika koji pokušava da te zaplaši kako samo bog zna za pet
čuješ novčiće koje prebrojavaš da vidiš da li imaš za koka kolu dok pešačiš kući
a kući ti je baba umesila hleb, koji te čeka topao da na njega staviš ajvar i sir
ložiš šporet, a drvce pusketa
izađeš van, a koke se raskokodakale, biće jaja
baciš pogled na voćnjak a ono nije voćnjak no izobilje, odmaraš oči,
gude se baškare u toru,
ako pogledaš u baštu opet odmaraš oči,
štala puna krava, ne fali ništa petoprocentnom mleku, jer ono svašta pravi
sve lekove imaš u dvorištu: nanu, hajdučku travu, matičnjak, kamilicu, neven itakodalje
na ruku ti sleti bubamara a ti joj pevaš: bubamaro let let u široki beli svet
pogledaš još jednom i gde god ti pogled stane sve je izobilje
putem prođe neki komšija javi se ispita te iks stvari, znaš da nisi sam, a on bi i da ti dokaže
a jezik - jezik kao da su svi jezici sveta sadržani u njemu, a on tvoj!
dođe ti neka maca u posetu, nemaš pojma čija, zamjauče, pomaziš je i ide dalje
razmena sve vreme. u dubokom si dosluhu sa svojim bićem. jedan si deo toga što je ŽIVOT jer je sve u tebi živo pa i ti ŽIV.
sva čula.
a srce i ne osećaš da kuca jer je sve - harmonija. - tako je mirno.
mogla bih da o ovim lepotama pišem zauvek.
odavno sam prestala da ulepšavam svoju prošlost.
ne moramo ulepšavati ono što je lepo, možemo mu samo dopustitu da - Bude.
No comments:
Post a Comment