prošle godine je objavljen na ovaj dan moj magistarski rad, a ja sam napisala sledeće:
“…ja sam tako zaljubljena u njega! rad izgleda upravo onako kako sam ga zamišljala onoga trenutka kada sam poslala zahtev za specialističke studije na polju psihijatrije.
vrlo sam zahvalna na ukazanom poštovanju, da na magistarskom stoji moje prezime onakvo kakvo je i kako zvuči, sa ć na kraju.
u dubini duše sam teški srpski patriota i sve što radim pripada i mojoj lepoj i najvoljenijoj zemlji.
rad se nalazi na linku
http://esh.diva-portal.org/smash/record.jsf?dswid=9062&pid=diva2%3A1567999&c=1&searchType=SIMPLE&language=sv&query=Grigorij+larsson&af=%5B%5D&aq=%5B%5B%5D%5D&aq2=%5B%5B%5D%5D&aqe=%5B%5D&noOfRows=50&sortOrder=author_sort_asc&sortOrder2=title_sort_asc&onlyFullText=false&sf=all
i volela bih da nekad bude preveden na srpski 🥲
usrećuje me što se u radu pokazalo da čak i naizgled besmisleni životi, imaju jedan dublji smisao. u mom sistemu verovanja svaki život ima takav smisao. moj smisao je možda tvoj besmisao, ali to nema veze, jer je samo moje to što biram da živim autentično, autentičnim životom.”
pa, kakav je moj smisao?
….
jednom smo na psihoterapiji ja i moja psihoterapeutkinja razgovarale o mojim uspesima. kakvi su moji uspesi u mom svetu.
takvi: ja sam samonikla.
i neki ponos i oblaženje leže spokojno u meni da sam sve što sam uradila - uradila sama.
da nisam ni u kakvim ujedinjenjima, da nisam deo nikakve grupe, da nisam žrtva ideologije, da imam svoj stav.
jednovremenom sam živela na kredit, da ne bih uzimala novac od roditelja. takav život je trajao tri godine i iako sam u dubini duše “bolesna ako sam dužna”, bila sam tada ispunjena: nikome nisam na teretu.
danas otplaćujem taj kredit i slatko plaćam taj račun.
slatko sam plaćala sve svoje račune dok sam živela sama, jer je to značilo moju oslobođenost.
kako mogu da “ti ga stave” - ako imaš svoj stav?
ne može niko da stavi onome koji ima stav.
onaj koji ima stav je nepotkupljiv i nikada neće morati da ikome izlazi u susret, da ne bi propao. isto tako neće morati da “prilagođava” svoj stav osećanju prihvaćenosti. neće morati da bude “korektan” da ne bi uvredio čiču ili miču.
onaj koji ima stav - samostalan je njegov lični način života nikada neće zavisiti od potvrde drugih.
a to je najveće postignuće čoveka - da ne žrtvuje sebe i svoju nevinost radi koristi, pohvale, priznanja.
ima nečeg ogromnom u bob dilanu koji nije prihvatio nobelovu nagradu.
ima nečeg ogromnog u onome čije je delo nezavisno od privrženosti, bilo kome. bilo čemu.
pa,
kako smo ja i grigorij napisali ovaj rad? - s velikom mukom. profesorka je radila do tad samo sa studentima i doktorantima koji su radili kvantitativne radove, a kvantitativni radovi su bili njena specijalnost. osećala je da je izazov raditi sa mnom i grigorijem jer smo izabrali kvalitativni rad. u stvari, i grigorij je hteo da radi kvantitativni rad, ali usled pritiska s moje strane i argumentivanja zašto je važno baviti se egzistencijalnim temama popustio je. ja sam mu rekla da ću odraditi srž rada - uvod, analizu, diskusiju i zaključak a da se on bavi tehničkim delom rada. to mu je došlo lako, pa je tako bio zadovoljan čitavim procesom.
kad bi razgovarali s profesorkom - osmehivala se grigoriju, a razgovarala sa mnom. “osećam da je ovo tvoje maslo, viktorija”…”da se bavite temom u kojoj grigoriji vene.” “grigorij vene, ali viktorija cveta” - itakodalje. nastavljali su se njeni komentari, a vrlo brzo je počela da simpatiše kvalitativnost.
nije mogla mnogo da nam pomogne osim što je bila prisutna, ali je konstatovala da je bilo ispravno baviti se temom smisla i egzistencijalizma u vremenu statističkih podataka. kvalitetom u odnosu na kvantitet.
naposletku su i ona u grigoriji voleli Naš rad. nisu se nadali da će “ispasti” tako dobar, tako poučan.
“pa šta ima veze što ne možemo izmeriti smisao ako ga ima” - mislila sam često.
ne može niko da stavi onome koji ima stav. a kada se pridržavamo onoga što je nepotkupljivo u nama - rađa se iz toga neki duboki smisao. rađa se jedna univerzalna poruka.
No comments:
Post a Comment