možda nas ona najteža dešavanja zovu na promenu. koliko ljudi već nismo čuli da je njihova bolest bila njihova prekretnica u životu. “da se nisam razboleo, nikada ne bih ozdraveo”, “da nisam poludeo ne bih ostao normalan”.
često se setim skorašnjih ubistava u školi u srbiji.
jedan deo mene ne oseća ništa u vezi s njima. jedan deo kaže: pa tako će biti, kako drukčije kada čovek živi kako živi?!. jedan deo u meni oseća duboku povezanost s kostom, jer je on predstavnik onoga što u našem društvu zahteva pažnju i prevashodno ličnu promenu.
kada bi neko uspeo da pomogne kosti, on bi pomogao celom svetu, a to bi značilo da je najpre pomogao sebi.
nijedan deo u meni više ne pomišlja da je iko u tim situacijama jadan.
iz mene je nestalo sažaljenje i mišljenje da su ljudi jadni.
ne mislim tako više ni o kome. ako mislim da je neko jadan oduzimam mu makar malo sposobnost da se promeni. pravim ga žrtvom, a on je u stvari, stvaralac.
u širem smislu ti događaji nas pozivaju na promenu.
i ako ti događaji nekoga izistinski pozovu na samoispitivanje i samoupoznavanje, onda su oni i poželjni.
motivi će biti onoliko brutalni koliko je promena neophodna.
promena samo jednog čoveka je blagodet za čitav kosmos.
“ako želiš da okončaš patnju u svetu okončaj prvo s mračnim i negativnim delovima sebe. Najveće što možeš darovati svetu je sopstvena promena.”
-stara kineska poslovica
iako mnogi od nas smatraju da nisu odgovorni za nesreće u svetu, kada bi se duboko počeli da presispituju videli bi koliko svojim izborima utiču na lance dobra i zla u svetu.
No comments:
Post a Comment