Showing posts with label joga. Show all posts
Showing posts with label joga. Show all posts

Thursday, February 24, 2022

open your heart, I am coming home



nekad ocrnimo guštera jer je na nas siktala zmija. a gušter nevin, samo bi da upija toplotu sunca i Bude

(bude - glagol, a ne buddhe, no potrefila se igra rečima).

pre desetak godina me je jedna pravoslavka uplašila kada mi je rekla da je joga isključivo đavoljeva tvorevina i da se klonim onoga ko me navodi da upražnjavam đavolje tvorevine.
tako me je uplašila da bih ja kasnije na reč joga prevrnula očima i odbacila je.

zamislite koliki je greh te pravoslavke?!
da li je mogla da se prvo preispita pre nego da progovori?
šta li bi mislila kada bih joj sada, desetak godina kasnije rekla da stičem božiji mir kroz jogu i meditaciju?
da li bi pomislila da je taj mir đavoljeva tvorevina...da li bi pomislila da sudi o nečemu o čemu ništa ne zna?

imamo veliku odgovornost prema govoru koji nam je dat od boga, besplatno.
ako loše koristimo ono što nam je dato na dar besplatno - onda moramo da platimo cenu zbog toga.
moramo baba jagi da položimo račun.
a polaganje računa baba jagi zahteva mudrost, toliku da i u mraku moramo da nanjušimo pravi put do kuće.

kao vrlo mlada sam počela da se razboljevam, telo mi je oronulo, sa 25 godina nisam imala snage da izguram celu smenu na poslu.
opala mi je kosa na pečate, pa sam nosila ugrađenu kosu na klipse.
toliko me je to bolelo da sam prestala da je češljam, već sam je samo mazila.
poražavala me ja šaka puna kose kad bih kroz nju prošla.
mršavila sam jer sam stalno postila, ostavljala sam meso, jela isključivo biljnu hranu, i sve sam bila bolesnija.
radila sam onako kako je bio red, a svaki dan mi se činilo da me je bog porobio, a ne da sam njegovo čedo.
što bih više postila, bilo bi mi gore.
jednom sam otišla na ispovest, da bih se kasnije pričestila, a sveštenik mi je rekao dok sam klečala, da nema vremena za ispovest jer ima mnogo ljudi napolju, a da je meni oprošteno ako sam kojim slučajem “počinila čedomorstvo” jer mu zbog toga najviše mlade devojke dolaze.
nisam stigla da mu odgovorim jer me je požurivao da izađem.
a htela sam da mu kažem da postim jer se osećam bolesno i da sam došla da se zajedno sa mnom pomoli za moje zdravlje.
dok sam ustajala, krcnule su mi noge u kolenima, a on mi je rekao: “dobro je da ti kolena krckaju od klečanja pred bogom, a ne iz bludi dok klečiš pred muškarcem”.

mene je iz crkve oterao taj sveštenik, a ja sam hrista spoznala kroz sebe
(gde se u stvari hrist i krije: bog se krije onamo gde će ga čovek poslednje potražiti - u čovekovom srcu,
jer je religija odvojila boga od čoveka i time stvorila podelu - dakle varku - ne možeš odvojiti čoveka od Tvorca.
u hristu sam uvek jedna i celovita).

kada je joga ušla u moj život (a joga je poziv - istinska joga leči, a nametnuta joga razboljeva, kao i sve što je nametnuto).
polako je u mene ušla svest o duhu.
taj duh je moj dah - ona sila koju je bog u mene udahnuo kada sam se rodila.
moje disanje, i svest o disanju je svest o bogu koji kroz mene obitava, koji kroz mene omogućava svoje čovekoliko prisutsvo na zemlji ... ja sam njegov produženi izdanak - i samo kroz svest o njemu - ja mogu da njega slavim.

alber kami je rekao da je sloboda ono što napravimo s onim što nam je načinjeno, a u mom slučaju je poruka jasna:
crkva me je odvojila hrišćanstva, ali me je vratila hristu.

da budemo strogi prema sebi



ovaj položaj tela se u jogi naziva golubica.
kod mene je već dve godine u nastajanju.
možda vreme nije presudna mera za boravak na zemlji, možda je to - nastajanje.
danas sam shvatila da joga može da bude jedan od najozbiljnijih razloga za preseljenje u prostornija mesta, šumu, planinu, selo, kuću s dvorištem...
smišljala sam i smišljala razlog zašto bih se nalazila u ovakvom položaju, i gledala kroz prozor, a onda sam se dosetila golubova koji su mi, kad sam se doselila u ovaj stan, sletali na balkon, jer sam ih mamila semenkama i mrvama od hleba.
onda me je momak upozorio da ne služim ptice hranom jer to može ugroziti njihove sposobosti da se same opskrbe hranom. “nemoj im davati hranu - iako ti se čini da je to dobro delo, ti ih onesposobljavaš…ti im oduzimaš njihov prirodni dar da sami sebe snadbevaju onim što im je neophodno. i golubovi su lovci…ulenjiće se, ako tako nastaviš.”
pa zar nije tako i s čovekom?
tako je i s čovekom.
i najčešće nije neko vani koji titra čoveka, već čovek titra samog sebe, a to titranje samog sebe - plaća skupo.
sve bi više da sebi pojednostavi i olakša život,
a što ga više pojednostavljuje, sve mu je teže.
i možda je to najvažniji razlog zašto bi trebalo da budemo STROGI prema sebi, onako kako je moj momak zvučao kada mi je ukazivao na to što sam hranila ptice.
tek kada osetimo iskonske poteškoće, tek kad prevalimo put kroz duboke prašume omlitavelih mišića svog zapuštenog tela, možemo da pogledamo unazad i vidimo čist, pregledan put.
vežbajmo zato i polako će gipko telo postati gibak um.

Wednesday, February 9, 2022

SILOVITA VEZA SA SOPSTVENOM NAMEROM DA SE OPORAVIMO

 


na dnu mora postoji žena, u bajkama poznata kao kostur žena.

ona je ostatak devojke koju je otac bacio u more jer je uradila nešto sramno i neprihvatljivo.

kostur žena je zato čest ulov. 

odbačena i napuštena, lak je plen - to je ona žena što se daje za mrvicu nežnosti. 

s druge psihološke medalje - možemo upoznati njenog lovca. lovcima je čest ulov jer izbegavaju da se suoče s onim delovima sebe koje kostur-žena predstavlja. 

i sve dok izbegavaju kostur ženu - ona će ih proganjati.

niko nema vremena da se bavi sramnim delovima sebe ali sramni delovi sebe se uporno pojavljuju jer - sramni delovi isto tako teže zaceljenju pa moraju stalno da nas ćuškaju i da nas podsete da NJima treba da se bavimo da bi zacelili.

svi se plaše kostur-žene, nije lepa oku, niko se njom ne ponosi, i rođeni otac ju je odbacio.

kostur žena je usahla zemlja puna sećanja.


“ona je navikla da se njen odnos s ljudima završi odmah nakon što je upecaju. Nije ni čudo što obasipa tolikim blagoslovima onog ko će s njom izdržati do kraja, jer je navikla da ljudi odseku mamac i pojure ka obali” - kada nahranimo kostur-ženu ona se pretvara u živo biće-to je istinska ljubav, kada prigrlimo i osetimo samilost onamo gde su se razvile smrdljive rane.

prava ljubav vraća meso kostima-stvara TELO. i to telo nisu ideali neke kulture: to TELO je zdravo telo, ono koje vodi ljubav, rađa bebe, pleše i peva. zavoleti telo je vrhunac ljubavi; klarisa pinkola estes, govori da je to poslednji čin ljubavi - davanje tela. 

neko nas voli tek kad zavoli naše ružno telo - ružno je naša glad. 


“naša tajna glad da budemo voljeni je ne-lepa.”


moramo voditi ljubav sa sopstvenim delovima sebe koje smo zapostavili.

s njima nemamo izbora - s njima moramo voditi ljubav. oni ne žele da se pojebu, potucaju na brzaka i tome slično.

moramo da ih mazimo dan i noć, da ih dovedemo u silovitu vezu sa sopstvenom namerom da ih - oporavimo. 

na slici se raspravljamo ja i neuravnoteženi i slabi delovi mene. 

moja tvrda volja ih neće napustiti, a kada jednom ojačaju - nagradiće me. 

pokazaće mi da je lako balansirati sedeći mirno na dupetu!

najzapušteniji delovi nas daju najslađe nagrade - kada im pomognemo da zacele oni nam pokažu koliko smo moćni - toliko da smo uspeli da prevalimo čitav put od NE mogu do - MOGU.


/…/


dok se ne suočimo s telom -

dok ne raščvorimo kvrge koje su nastale dok smo dobijali čvrge zbog nedopustivih osećanja i ponašanja kad smo bili deca -

dok ne oksigenišemo svaki milimetar našeg 120000 kilometara dugačkog krvnog sastava - nema oslobođenja.

u nama živi prigušeni impuls za isceljenjem sakriven ispod svesti, duboko u mišićima.

onamo u mišićima gde maseri znaju da pronađu čvorove.

onamo gde maseri kažu da se gomila - stres.

zato taj prigušeni impuls može i da se nadraži kroz svesnost u telesnim vežbama u kombinaciji sa svesnim disanjem. ja sam iskusila to kroz yogu - kada osećanja krenu da se otpuštaju u nekom položaju iako nema misli, iako nema aktivne kontemplacije. 

taj doživljaj je - oslobađajući i ispunjavajući. 

taj doživljaj je ispunjen do tad neisplakanim suzama zbog kojih se gutaju knedle, stiskaju zubi.

taj doživljaj je ispunjen osećanjima koja su nam bila zabranjena da osetimo.

…

na mestu gde je bila kvrga ostaje seme lepote 🍎


Thursday, August 26, 2021

golubica i debeljuškasto telo

 


kad sam bila mala imala sam debeljuškasto telo. a kad sam napunila deset godina ušla sam u svet žena dok su me okruživale devojčice. na času fizičkog me je nastavnik stalno opominjao da nisam dovoljno dobra pa sam stalno dobijala niske ocene. kad smo učili kolut napred, istegla sam vrat i nekoliko nedelja nisam mogla da budem aktivna. nastavnik me je vratio aktivnostima tako što mi je poručio da mi je dosta lenstvovanja. nisam lenstvovala. bila sam prepadnuta, ali sam kod kuće svejedno svake večeri razvlačila jedan tvrdi trosed na kojem sam vežbala kolute napred i nazad, sveću, most. pošto sam bila debeljuškasta, bilo me je sramota da vežbam pred drugima, ali svejedno: to je bio uslov na časovima fizičkog. uprkos strahovima, zaostalim bolovima u vratu i sramoti, naučila sam "za ocenu", i kolutove i sveću i most. dok sam ih radila - čula sam samo tišinu, i poglede. nastavnik je ćutao.

često mislim da su mi iz fizičkog “poklanjali” peticu jer sam iz svih drugih predmeta imala petice. danas se živo interesujem za to šta znači petica iz fizičkog…koje je to telo koje je dovoljno osposobljeno za časove fizičkog da bi moglo da da takve rezultate koji su kriterijum za peticu? 

od fizičkog sam imala pogotove traume. 


mislila sam da jednostavno: moje telo nije ni za kakve aktivnosti. da jednostavno ja za fizičke aktivnosti “nisam rođena”. pa sam išla na onakve aktivnosti koje bi mi omogućile da makar “oblikujem” telo u neko “primerno”. vremenom sam razumela da sve radnje koje sam radila sa svojim telom, ishrana, trening, nisu imale neku notu radosti, već cilj: da se oslobodim tog tela zbog kojeg sam morala da trpim prigovaranja, okrivljavanja. da napravim sebe dovoljno dobrom, jer imam to nedovoljno dobro telo zbog koga sam morala da trpim svakojake niskosti i opaske nastavnika fizičkog, njegova ćutanja. a često i opaske, niskosti i podsmeh čitavog razreda.


a onda mi se desila psihoterapija, jer sam polako uviđala da moje borbe ne vode ničemu, a često i u dublji očaj.


a onda mi se desila joga. i od tada sve vreme imam savršeno telo.

svaki dan sam bliža položaju koji se zove "golubica".









VREDNO JE OSAMOSTALITI SE BEZ OBZIRA KOLIKO NAM JE GODINA

Neretko radimo ono što je drugima važno, misleći da je to ono što je nama važno. Kao na primer Jegor Iljic Rostanev, ujak, u delu “Selo Step...